Velika Gospa je svetkovina posvećena uznesenju Blažene Djevice Marije dušom i tijelom na nebo. To je kruna Marijina bogomajčinstva, vječnoga djevičanstva i bezgrješnoga začeća. Kršćani su naslutili svojom vjerom da je Marija u slavi svoga Sina te su različitim naslovima slavili Gospino uzdignuće. Sveti Epifanije je prvi istočni otac koji već u IV. stoljeću izričito govori o Marijinu uznesenju na nebo. Sveti Grgur Turonski prvi je zapadni crkveni pisac koji u VI. st. isto tako izričito govori o Gospinom uznesenju na nebo. O toj temi još su govorili sv. Modest, jeruzalemski patrijarh, sv. German, carigradski patrijarh, sv. Bernard, sv. Toma Akvinski; sv. Antun Padovanski. Sveti Ivan Damaščanin piše: «I tako je presveto tijelo Gospino položeno u veoma lijep grob, a odande nakon tri dana odneseno u nebeske šatore». U sakramentaru pape Hadrijana I. (772. - 795.) ova se svetkovina po prvi puta zove «Uznesenje svete Marije», a u misnoj molitvi je istaknuta vjera da Isusova Majka jest završila zemaljski život, ali smrt nad Gospom nema onakvu moć kakvu ima nad tijelom ostalih smrtnika. Učeni papa Benedikt XIV. piše u XVIII. stoljeću: «Tko god se potrudi proučiti stare dokumente, u kojima se ovaj blagdan naziva usnuće, naći će ovaj odgovor: usnuće je i uznesenje jedna te ista stvar.» Na brdu Sionu u Jeruzalemu izgrađena je crkva Marijina usnuća. Nedaleko od Getsemanija nalazi se Gospin prazan grob, danas crkva u rukama pravoslavaca. Ispitavši tu vjeru Crkve papa Pio XII. (1939. – 1958.) je proglasio dogmu o Marijinom uznesenju na nebo dušom i tijelom 1. studenoga 1950. Tom prigodom je potaknuo teologe i propovjednike da ovu istinu vjere povezuju s istinom o uskrsnuću tijela, te pokazuju uzvišeni poziv čovjeka kao tjelesnog i duhovnog bića u nebesku slavu. U dogmatskoj buli o uznesenju Marijinu piše: «Napokon je Bezgrješna Djevica, sačuvana čista od svake ljage istočnoga grijeha, ispunivši tijek zemaljskoga života, s dušom i tijelom bila uznesena u nebesku slavu. Ona je od Gospodina bila uzvišena sa svojim Sinom, Gospodarom gospodara i pobjednikom nad grijehom i smrću.»
1 komentar:
Velika Gospa u Sinju
Zbog čestih provala turskih pljačkaških horda počinje, krajem 15. st., iseljavanje Cetinske krajine. God. 1508., 1522. i 1536. stanovništvo je u velikom broju napustilo svoj kraj. Franjevci manji dio puka odvedoše pod okrilje mletačke vlasti na otoke i do Trsata, a veći dio stanovništva povedoše sa sobom u zabitne predjele Bosne. Tada su, prema mišljenjima nekih, sa sobom ponijeli i sliku Majke Božje. Naseliše se u Rami. Iz Rame su franjevci, uz neizrecive pogibelji, pastorizirali katolički puk u Bosni, Cetini i Dalmatinskoj zagori. God. 1687. povratiše se sa svojim vjernim pukom u Cetinsku krajinu i napučiše, uz to, i splitsku i trogirsku Zagoru. Sa sobom donesoše i sliku Majke od milosti koja se štovala još u Rami. Mletačke su vlasti franjevce privremeno smjestile u Dugopolju, a nešto kasnije u napuštenu staru benediktinsku opatiju u Splitu na Sustjepanu. Jedne ljetne noći god. 1692. donesoše potajno Gospinu sliku iz Splita do sela Radošića, odakle je franjevci s narodom u ophodu pjevajući i moleći donesoše u obnovljenu crkvu sv. Franje. Kad domalo počeše vjernici sve više iz bliza i izdaleka hodočastiti Gospi Sinjskoj, zbog očitih milosti koje su dobivali, odlučiše franjevci god. 1698. sagraditi svojoj Majci dostojan hram ispod Kamička.
Te iste godine, 1698., nove turske čete od 30.000 vojnika pod serašćerom Mustaj-pašom Daltabanom opljačkaše Cetinu. Na Čitluku sasijeku sedam franjevaca, a gvardijana fra Pavla Vučkovića odvedu u daleki Bagdad u sužanjstvo. Fra Pavao se bijegom (1703.) spasi iz sužanjstva i god. 1712, stavi novu crkvupod krov. Kad je na Novu godinu 1715. izgorio samostan kod Sv. Franje, franjevci prijeđoše u nedovršeni samostan uz novu crkvu i sa sobom ponesoše Gospinu sliku. Godine 1715. u kolovozu udari serašćer Mehmed-paša Ćelić sa 60.000 vojnika na sinjsku tvrđavu. Franjevci prenesu Gospinu sliku u tvrđavu u crkvu sv. Mihovila. Sedam stotina branitelja na čelu s fra Pavlom Vučkovićem i don Ivanom Grčićem odbiše predati Grad Turcima. Poručiše im da će ga braniti do posljednje kapi krvi. Turske čete 7. i 8. kolovoza popale Sinj te počeše lumbardama i topovima rušiti tvrđavu da samelju junačku posadu u njoj.
Dok su se raspuknute zidine mjestimice počele odvaljivati, lice se Majke Božje, pričali su očevici, počelo mijenjati.Pred neprijateljima se počela pojavljivati Bijela Gospođa koja im je ulijevala strah.I kad se činilo 14. kolovoza da će Tvrđava i posada u njoj biti uništena u najžešćem jurišu o podne, tursku vojsku spopade neprotumačiv, iznenadan, i strahovit strah, a i naglo masovno umiranje. Vojska nagnu uzmicati i bježati te je ni paše s golim sabljama ne mogaše povratiti u očitu smrt. Turci pobjegoše glavom bez obzira preko Prologa, a branitelji i očevici, uvjereni da to bijaše Gospino čudo, zahvališe joj na očitoj pomoći. Splitski nadbiskup Stjepan Cupilli okrunio je godine 1716. Gospu Sinjsku zlatnom krunom koju joj skovaše zahvalni branitelji sinjske tvrđave i vjerni štovatelji. Staviše natpis: IN ERPETUUM CORONATA TRIUMPHAT - ANNO MDCCXV ( Zauvijek okrunjena slavi slavlje - god. 1715. ).Svake godine 15. kolovoza na Dan Velike Gospe slijevaju se rijeke hodočasnika u grad Sinj, taj dan se slavi i kao Dan grada.
Objavi komentar