15. siječnja 1992. godine pojavila se nova stvarnost na svjetskoj pozornici. Svijet je priznao tu stvarnost. Nestala je jedna država i počelo je rađanje novih država. Priznanjem Hrvatske počelo je umiranje Jugoslavije koje je trajalo još nekoliko godina - rekli bi neki.

Da li je Jugoslavije mrtva? Kao geografski pojam sigurno. U svemu ostalome ona živi i danas. Prisutna možda i više nego kad je kao tkaova postojala.

Dok je umirla poput nekog mitskog čudovišta okupana krvlju, mržnjom rađala je nova mitska čudovišta koja nakon sedamnaest godina ponovno ulaze u naše živote, sapinju nas njezina djeca novom mržnjom, odbojnošću prema svemu što je hrvatsko.

Djeca Jugoslavije danas su hrvatska javna scena, hrvatsko javno mnijenje, kroje ga i kreiranju s mržnjom na sve hrvatsko, ali im pri tome nije stranu drpati hrvatske pare i trpati u svoje džepove.

To je jedna hrvatska stvarnost. Druga je da oni koji vode javne poslove ove zemlje nisu uspjeli učiniti ono za što su imali povijesnu šansu. Od Hrvatske učiniti modernu, slobodnu zemlju. A nije trebalo daleko "potegnuti" - recimo do Bavarske. Mogu se "djeca Jugoslavije" sprdati s bavarskim jodlanjem, načinom oblačenja, ali Bavarska je najnaprednija, najbogatija i najrazvijenija u Njemačkoj. Uspjeli su načiniti spoj modernog i tradicionalnog.

Treća naša stvarnost jest - koju "djeca komunizma" nikada neće priznati: da je usprkos ratu, razaranjima u Hrvatskoj toliko toga izgrađeno...

I na kraju valja se prisjetiti riječi ondašnjeg talijanskog ministra vanjskih poslova - poznatog dugoprstića premazanih pekmezom: priznat ćemo vas, ali platit ćete cijenu za tu iznudu.